Kako vrtovi i zelene površine u rujnu mogu pomoći oprašivačima da prežive zimu

Čim stigne rujan, počinje velika jesenska čistka. Kosilice bruje, puhači lišća rade punom snagom, ocvale stabljike nestaju, a vrt napokon izgleda besprijekorno. Nama uredno. Oprašivačima to znači deložaciju.

Zeleni prostor može biti zelena pustinja

Nije svaka zelena površina priroda. Travnjak pokošen do milimetra, nekoliko ukrasnih biljaka bez nektara i prostor tretiran pesticidima mogu izgledati zeleno, a istodobno biti gotovo beskorisni za pčele, bumbare, leptire i druge oprašivače. Boja nije isto što i bioraznolikost.

U rujnu je ta razlika osobito važna. Bršljan, žednjak, jesenski zvjezdan, mažuran i kadulja među posljednjim su izvorima nektara i peluda. Suhe stabljike, lišće, nepokošeni rub travnjaka i malo golog tla nisu otpad: to su skloništa, mjesta razvoja i zimski apartmani bez kojih mnogi kukci neće dočekati proljeće.

Jesmo li postali ovisni o urednosti?

Priroda nema ravne rubove, jednaku visinu ni raspored cvjetanja po našem kalendaru. Mi smo joj nametnuli estetiku hotelskog travnjaka i zatim je proglasili pravilom. Rezultat su površine koje dobro izgledaju na fotografiji, ali u njima nema mnogo života.

Rješenje nije zapuštenost, nego pametnije održavanje. Jedan nepokošeni rub, lišće ostavljeno ispod živice i stabljike koje čekaju proljeće mogu izgledati namjerno i uredno. Vrijeme je da prestanemo pitati samo: ‘Kako ovo izgleda?’ i počnemo pitati: ‘Tko ovdje može živjeti?’

Pet malih pobuna protiv zelene pustinje

• Proglasite jedan dio vrta zonom bez kosilice.

• Ne dirajte biljke dok nude posljednji nektar i pelud.

• Ostavite suhe stabljike i zdravo lišće do proljeća.

• Recite ne pesticidima. Lijep vrt ne smije biti otrovan vrt.

• Posadite raznolike, po mogućnosti domaće vrste umjesto još jednog sterilnog travnjaka.

Udomiti košnicu je početak, ne završetak

OPRASHI je krenuo od pčela, ali oprašivanje nikada nije bilo priča o samo jednoj vrsti. Tu su divlje pčele, bumbari, leptiri, moljci, muhe lebdjelice i čitava mreža biljaka, tla, vode i staništa. Bez bioraznolikosti nema ni stabilnog oprašivanja.

Zato udomljavanje košnice ili podrška kampanji ne smiju postati zelena kvačica na godišnjem izvještaju. Naši udomitelji, partneri i prijatelji OPRASHI-ja mogu otići korak dalje: preispitati kako se održavaju zelene površine oko njihovih ureda, hotela, pogona, škola i domova. Koliko se često kosi? Što se sadi? Koriste li se pesticidi? Ostaje li igdje prostor koji nije dizajniran samo za ljudsko oko?

Prava snaga OPRASHI-ja nije samo u broju košnica. Ona je u broju razgovora koje pokrenemo, navika koje promijenimo i prostora koje vratimo životu. Kada građani, tvrtke, gradovi i ustanove djeluju zajedno, mali otoci zelenila postaju povezana mreža staništa.

Ove jeseni ostavite nešto nedovršeno

Ne pokosite posljednji cvijet. Ne uklonite svaki list. Ne pretvarajte svaki komadić zemlje u savršeno kontroliranu kulisu. Ostavite prirodi barem jedan kut u kojem može sama odlučivati.

Jer savršeno pospremljena priroda ponekad više uopće nije priroda.